Stanovnik predsoblja

Tako to u Sarajevu biva-svaki zalazak sunca nagovještava rađanje novog dana, ako Bog dadne da novi dan za nas svane. A ako svane, nadamo se da će biti puno bolji od prethodnog.

Sarajevo, 20.01.2016. godine

Sarajevo je čarobno samo po sebi. Neki ga možda nikada neće doživjeti kao ja. Iskreno, malo mi je žao tih ljudi. Mjesto za sve i svakoga. Onako ušuškano među planinama, vješto krije tajne, poglede i čuva najljepše uspomene. Pretrpano ljudima, iako je naviklo da raširenih ruku primi svakog musafira, Sarajevo nosi breme života na već oronuloj kaldrmi. Puno je to ljudi koji prođu tako malom Čaršijom, zastanu i ostave trag svog prolaska. Ili smo samo mi puni ljudi koji tek onaku dolaze i ostaju, ili pak prebrzo odlaze?

Kao i Sarajevo, rado primam sve ljude u svoj, već pretrpani i prečestvo zbrkani život. Sa ogromnom količinom razumijevanja, potpore i veselog lica- svi ste dobrodošli! Rijetki ostanu u toj ušuškanoj atmosferi Sarajeva, mog prevelikog entuzijazma i smijeha do suza.

Posljednji dolazak i odlazak će mi ostati u posebnom sjećanju. Januar je uvijek predstavljao jedan jako čudan period godine. Svi nešto počinju, planiraju i žele. A ja? Ja živim kao i svaki dan. Ustajem nenaspavana, nisam baš jutarnji tip, i pronalazim nešto što će me taj dan voditi i držati nasmijanom. Pred kraj januara bila je to jedna sasvim neobična poruka od neznanca za kojeg nisam ni sumnjala da će mi tu sedmicu onako slatko i dječije uljepšati.

Vrati se insan na one dane dopisivanja do kasno u noć, na smijanje dok tipka poruke, na štrecanje svaki put kada telefon zavibrira smišljajući šta napisati da se razgor ne bi završio. Zvat ćemo ga još jednim stanovnikom u našem Sarajevu, u mom uzburkanom životu- Stanovnikom predsoblja. Listajući društvene mreže sjetim se tog pogleda od prije nekoliko godina kada smo se upoznali. Blage oči i vesela čehra- slika i prilika nekog dobrog čeljadeta, što bi naše nane rekle. I jeste, neko dobro čeljade koje živi u svojim duminama i razmišljanjima pokušavajući da shvati život.

Uselio se taj neznanac u neko predsoblje sa doborm tendencijom da dobije boravišnu vizu. Tako ćemo to pojasniti. Uz sva životna previranja, tegobe koje stoje u srcima i jednog i drugog, ostao je u predsoblju. Iskreno mi je žao koliko i ljudi koji nikada Sarajevo neće doživjeti kao ja. A i prevelik je teret više skupljati ljude i bilježiti ih na stranice života koji je svakako prekratak. Ostat će mi u sjećanju glas koji umiruje, smisao za humor koji popravlja utorke koji su gori od ponedjeljaka i vjera u ljubav bez ikakvih granica. I ona nedorečena i nedovršena kafa koja najviše nalikuje ovoj mojoj priči.

U nadi da će Stanovnik predsoblja dobiti boravišnu vizu tamo gdje njegovo srce želi, želim vam da osjetite ove dječije radosti dopisivanja još makar jednom u životu!

Be First to Comment

Komentariši